Kada je Andrej Rubljov izbacio Rafaela Nadala u četvrtfinalu mastersa u Monte Karlu, to je značilo da prvi put posle 11 godina bar jedan član Velike trojke neće biti šampion na nekom od prva dva mastersa u sezoni. Da li je to pokazatelj smene generacija? Još uvek ne.
Izuzetak, a ne pravilo
Kada se okolnosti uzmu u obzir (otkazivanje Indijan Velsa, nepostojanje rezona da se pred sezonu na šljaci odigra turnir na betonu – Majami, jer najvećima su ipak slemovi prioritet) dolazimo do toga da se propust najboljih dogodio samo jednom – upravo u Kneževini, a na osnovu izuzetka ne može se potvrditi pravilo. Moraće next gen da u kontinuitetu osvaja velike titule. Na onim najvećim turnirima za sada nisu bili toliko blizu da osete miris trofeja.
Naravno, priroda će učiniti svoje i u jednom trenutku pad trojice najboljih ikada biće neminovan. Međutim, da mlađa generacija ne bi bila zapamćena po tome što su čekali njihov pad da bi došli do najvećih uspeha, potrebno je da u sadašnjem trenutku osvoje najznačajniji trofej, poslednjih 15 godina uglavnom rezervisan za tri imena.
Dok do toga ne dođe, osvrnimo se na upravo završeni masters u Monte Karlu.
Šta smo mogli da vidimo tokom tog turnira? Krenimo redom.
Danijel Evans – neugodnije ne može
Uprkos tome što Danijel Evans nije dobio nikoga na šljaci pune četiri godine, u Kneževini je stigao do polufinala pobedivši i Novaka Đokovića.
Evans je još jednom dokazao da nije teniser za potcenjivanje. Njegova atipična igra odaje utisak da se ne radi o tehnički dobro potkovanom teniseru, kao i da ne postoji oružje kojim može da zapreti. Međutim, Britančevi unikatni duboki slajsevi su upravo ono što igrače Đokovićevog tipa (koji nemaju neki razorni udarac kojim bi mogli da probiju Evansov bedem, već je potrebno da strpljivo grade poen) dovodi do ludila, ili grešaka, što je još kobnije po njih.
Ako se protiv takvih igrača uđe nervozno i nesigurno u meč, kao što je to bio slučaj sa Đokovićem, oni su sposobni da tenisere preko puta mreže učine nemoćnim.
Imaće Evans šta da kaže i u nastavku sezone.
Cicipas i Rubljov – korak više
Andrej Rubljov odigrao je sjajan turnir. Sama pobeda protiv Bautiste Aguta bila je iskorak za Rusa. Španac mu nikako ne odgovara, jer radi isto ono što i Danijel Evans, samo na mnogo višem nivou. Znao je Rubljov da izgubi strpljenje u mečevima sa Agutom, a pravi pokazatelj toga je njihov susret u Dohi. Istina, nije Španac toliko dobar na šljaci kao na tvrdoj podlozi, ali je svaki put veliki izazov pobediti ga.
Taj meč trajao je dva sata i 46 minuta, a treći set, iako dobijen rezultatom 6-3, završen je posle nešto manje od sat vremena. Kada se u obzir uzme vreme provedeno na terenu pred četvrtfinale, kao i to da Rubljov važi za nekog ko nije fizički najspremniji, ništa osim rutinske pobede Rafaela Nadala se nije očekivalo.
Međutim, ruski teniser je iskoristio nešto slabije Rafino izdanje i u kombinaciji sa izvrsnom igrom prošao dalje, ostvarivši jednu od najvećih pobeda u karijeri. Posebno je impresivan način na koji se vratio posle gubitka prednosti brejka u drugom setu. Rubljov je zaboravio drugi set i u trećem krenuo još jače. Malo je tenisera koji uspeju da ukrote Rafu kada ima momentum. Upravo je to segment u kome je, sada sedmi teniser sveta, pokazao napredak u odnosu na neka ranija izdanja. Stari Rubljov ne bi ovo dobio.
Na nesreću Rusa, u finalu ga je čekao Stefanos Cicipas. Iako Cicipasu ne fale pobede na velikim turnirima nad najvećima, Grk se muči da to radi u kontinuitetu. Kontinuitet je nešto što je imao tokom sedam dana provedenih u Monaku. Cicipas je bio siguran u svim mečevima do finala, a onda je taktički uništio Rubljova, ne dozvoljavajući mu da se razmaše. Grk je konačno probio barijeru osvajanja mastersa iz kategorije hiljadu i čini se da je u Monte Karlu uhvatio zamah za nešto veliko na Rolan Garosu. Može se reći da je treći favorit turnira, s obzirom na demotivisanog Dominika Tima.
Đoković i Nadal – nema mesta za paniku
Posle solidne partije u meču sa Sinerom, Đoković je poklekao protiv Danijela Evansa. Nije Novak ličio na sebe u duelu sa Britancem, ali to ne treba toliko da brine. Svi teniseri ističu da je prelazak sa neke druge podloge na šljaku najzahtevniji, drugačije je kretanje. Kada bismo preterivali, rekli bismo da je drugačiji sport u pitanju. Đoković se tradicionalno muči u Monte Karlu poslednjih godina, a ova je podsetila na 2016. kada je izgubio u drugom kolu od Jiržija Veselog. Ne verujem da bi Novak imao nešto protiv da se na Rolan Garosu ponovi scenario iz 2016.
Isto važi i za Nadala. Jeste Španac osvojio Monte Karlo 11 puta, ali ni on poslednjih godina ne dominira na turnirima koji prethode drugom gren slemu sezone. Uprkos tome, epilog je uvek isti u 99% slučajeva.
Značaj predstojećeg Rolan Garosa je nemerljiv. Ukoliko Đoković dođe do 19. gren slem titule, približiće se Rafi i Rodžeru na samo jedan slem zaostatka, a usput će biti jedini u istoriji koji je sve najveće turnire osvajao dva puta. Ako Nadal trijumfuje, prestići će Federera i postati rekorder.
Ulog je ogroman, to znaju obojica.
